Šamanica pušta bluz
utorak, 25.07.2006.
ZNOJ ISPOD REFLEKTORA
Da ne vladaju ovakve jezovite vrućine posljednja dva dana od kako sam se vratila u megalopolu, današnji dan bi bio prilično...izražajan...ali, budući da je sve, ali baš- SVE- u sjeni količine znoja koja se neumorno slijeva niz moje lice, tako današnji pothvat može proći gotovo- nezapaženo!
Hajde da ipak kažem nešto o tome, i smanjim ego Suncu koje misli da je sve njemu podčinjeno (dobro, jest, ali...treba tu i tamo pronaći koju rupu u...sistemu!)...
Dakle, proučavam ja tako prekjučer kulturni program grada, i naiđem na Kreativno čitanje u Bagatelli. Off teatru, ilitiga. I pomislim – wow! To zvuči kao stvoreno za mene! Obožavam čitati izražajno, na glas, poeziju, prozu, može tuđu, rađe svoju, pogotovo ako se nađe i kakva (zahvalna) publika koja razumije/cijeni tekst...zašto ne? I tako nazovem dotične nadležne, i saznam da to uopće nije radionica, već predstava, i to samo za članove...(pa što je onda oglašavate...c..c..c..)..ALI, da primaju nove članove, i to samo danas, a ako ne mogu slučajno danas, onda eventualno mogu doći i sutra, i okušati sreću, ako uopće ostane mjesta, naravno. Sreću? U vezi čega?
- Pa draga gospodična, vi ste još mladi, nije kasno ni za Akademiju, ali morate doći ovdje, da vas vidimo! Ja sam vam akademska glumica i odmah ću znati! Je, dajte dođite, pa vidite sami, ali što prije! Znate, velika nam je navala na program, a primamo samo par ljudi po klasi.
- Po čemu? A kako se zove taj vaš program?
- To vam je ozbiljna glumačka škola koja je postojala i prije nego ste se vi rodili, da! Mi vam radimo na ozbiljnim komadima!
- A koliko košta ta škola?
- Ma dođite do nas pa ćete sve saznati na licu mjesta! Ulica prije Kseta...doviđenja!
Dobro. Nije da mi gluma već nije pala na pamet. Ali nekako sam išla logikom da ukoliko neka od mojih duhovnijih sfera i sadrži kakav glumački talent, onda ga iscrpljuje u svakodnevnim interakcijama - obiteljskim, prijateljskim, poslovnim. However, kad se već the book of my current life otvorila na nekoj sasvim novoj stranici koju još nisam ni primijetila, zašto ne uroniti u čitanje?
Tako sam se nakon francuskog, kave s bratićem, ureda, ručka kod none i dede, soka s kolegicom- jogericom (koliko se samo stvari može obaviti od 8-17, eh, pod uvjetom da ih obavljaš vodeći se načelom efikasnosti) uputila u smjeru svoje nove karijere.
Širom razrogačenih očiju i načuljenih ušiju upala sam u malo, ali sasvim efektno dvoriše niske kućice,da, zaista blizu Kseta. Dočekala me deblja žena, i - odmah sam shvatila - moja jučerašnja sugovornica jer točno sam je tako zamišljala (iako mi nije poznata s dasaka, niti sam joj zapamtila ime). Sjedila je za vrtnim stolom na kojoj su bile rasprostrte kratke biografije wanna-be glumaca, s prikačenim fotografijama, uz napomenu da su «neki od njih već u sapunicama, neki su došli s pista, a neki..» nakon čega sam dami pokušala objasniti da me ne zanimaju svjetla reflektora, ni reklame, ne, ne, hvala, čak ni publika u nekom reprezentativnijem broju. Da želim igru, improvizaciju, druženje, lijepe tekstove, i tako. Da, da, sve ona to razumije, ali, znate, u jednom trenutku svi žele reflektore, i javnost, i slavu, i tako. Osim toga, u početku se mogu ograničiti samo na teatar, a pruža mi se i prilika raditi sa Žarkom Potočnjakom (ok, to zaista zvuči dobro..kad maknem onaj zastrašujući element) jer bi on bio moj mentor, radili bismo prvo na monologu, a tek u drugoj klasi na dijalogu, pa onda dolazi i pozornica, i prvi pljesak..i tako. Vi imate izgled, ambiciozni ste, takvi možete daleko dogurati.
Hm, okej, kako sve tako postavi, to zaista djeluje kao otkrivanje novih teritorija u sebi, i jedno dobro putovanje u ponore duha...ali, oprostite gospođo, koliko košta taj jednoipolmjesečni program?
- Tisućušesto kuna- ispali moja sugovornica - Ako platite odmah, a ako ne...onda je malo više.
-Aha. A jel bih ja mogla doći prvo pogledati kako izgleda jedan sat rada s mentorom?
- Je, da, kak ne. Al za to morate izdvojiti 400 kuna.
I tako, uz još pokoju njenu o beskorisnosti nevladinog sektora, njihove ovisnosti o stranim donatorima, i pljuvanja po jednoj od dvije oragnizacije u kojima radim, okončala sam naš susret jednim pristojnim...au revoir...
Ja glumica?
Ma rođena! :-)
